Često zamišljamo da mudrost dolazi sama po sebi sa godinama. Ljudi rođeni između 1946. i 1964 preživeli decenije promena, mnogi od njih u svojim sedamdesetim nose duboka i tiha žaljenja. Neka su lična, neka kulturna, ali gotovo sva otkrivaju zajedničku istinu, ono što ignorišemo kada smo mlađi, često se kasnije vraća da nas proganja.
Propuštanje važnih događaja zbog posla
Jedna od najčešćih ispovesti je da su previše radili i propustili najvažnije porodične trenutke. Odrastali su u eri koja je slavila mukotrpan rad i neumorne sate u kancelariji, a danas priznaju da im je najviše žao propuštenih rođendana, školskih priredbi i mirnih večera kod kuće. Posao je mogao da čeka, ali detinjstvo njihove dece i zajednički trenuci sa porodicom nisu.

Shutterstock/Neil Bussey
Još jedno žaljenje odnosi se na putovanja i iskustva. Mnogi su zbog posla, hipoteka i obaveza odlagali avanture za "neko bolje vreme". Ali u sedamdesetim, kada zdravlje i energija slabe, shvatili su da su propustili trenutke koji su mogli da im donesu najviše radosti. Studije jasno pokazuju da iskustva i doživljaji ostavljaju trajnije zadovoljstvo od materijalnih stvari.
Ostajanje u propalim brakovima
Posebno bolna istina za mnoge iz ove generacije jeste ostanak u nesrećnim brakovima. U vremenu kada je razvod bio stigmatizovan, mnogi su godinama ostajali u vezama koje su ih iscrpljivale.

freepik
Danas priznaju da život nije trebalo trošiti na decenije nezadovoljstva. Žaljenje nije uvek zbog razvoda, već zbog godina provedenih u odnosima koji od početka nisu ukazivali na sreću, a posle je bilo isuviše kasno da skupe hrabrost i da ipak izaberu nešto drugo, bolje.
Mnogo neizgovorenih "volim te"
Mnogi su se pokajali što nisu dovoljno često govorili "volim te". Odrastajući u zatvorenim domaćinstvima, izrazi ljubavi često su se činili nepotrebnim ili neprijatnim. Ali u starosti priznaju da ih najviše bole neizgovorene reči, jer ponekad upravo one daju snagu.
Odlaganje strasti i hobija
Još jedno veliko žaljenje je odlaganje strasti i hobija. Generacija koja je stavljala praktičnost ispred svega često je potiskivala kreativnost i svoje talente.
Ground Picture/Shutterstock
Postali su računovođe umesto slikara, mehaničari umesto muzičara. I dok su karijere donosile sigurnost, neostvarene strasti danas im donose osećaj praznine.
Mnogo rada, a malo para
Finansije su još jedna rana. Iako su mnogi neumorno radili, priznaju da nisu mudro štedeli. Neki su trošili slobodno, drugi su se oslanjali na penzije koje nisu dovoljne. Danas, kada zdravstveni troškovi rastu, finansijska nesigurnost postala je izvor stresa i velikog žaljenja.
Briga o tuđim mišljenjima
Zatim, preterana briga o tome šta drugi misle. Bumeri su odrasli u zajednicama u kojima je reputacija bila izuzetno važna, pa su često birali karijere, brakove i stil života prema tuđem odobravanju. U sedamdesetim shvataju koliko su radosti izgubili zbog života za druge umesto za sebe.
Preozbiljno shvatanje života
Još jedno priznanje je da su previše ozbiljno shvatali život. Pritisak da budu "odgovorni" i produktivni zasenio je spontane i bezbrižne trenutke. Tek kasnije su shvatili da brige koje su im tada delovale ogromne, danas izgledaju beznačajno, dok su osmesi i mali trenuci sreće zapravo ono što ostaje u srcu.
Schutterstock/Ground Picture
Žaljenja koja priznaju stariji ljudi nisu tu da ih osude, već da nas upozore. Njihova iskustva pokazuju da uspeh bez ljubavi deluje prazno, da čekanje "pravog trenutka" često znači da taj trenutak nikada ne dođe i da male radosti života vrede više od svih postignuća. Ako naučimo iz njihovih grešaka, možda ćemo i mi u starosti gledati unazad sa osmehom, čuvajući uspomene, a ne kajanja.
Komentari (0)