Kim Beluš i njen sin, Gejb, žive udaljeni tri i po kilometra od njegove osnovne škole. To je prilično velika udaljenost, ali zbog zakona u Nebraski, autobus nije bio dostupan učenicima koji su živeli unutar kruga od 5 kilometara od škole. Ovo pravilo je predstavljalo ozbiljan izazov za Kim, koja kao student i majka nije mogla da priušti automobil.
Svakog jutra Kim bi pripremila doručak za sina, a zatim bi krenuli zajedno putem do škole.
Ova odluka je zahtevala od Kim dodatnu organizaciju i planiranje, ali su se trud i posvećenost isplatili. Gejb je postao veoma spreman i samostalan, a Kim je uspela da održi balans između svoje uloge studentkinje i majke. Osim toga, njihova priča postala je inspiracija mnogima u njihovoj zajednici.
Ova situacija njoj je mnogo otežavala svakodnevicu, ali bila je svesna da ne sme da pusti sina da ide sam do škole. Zbog toga je svakog dana šetala sa njim do škole i koliko god da je vreme bilo loše, vraćala se isto tako pešak. Nedeljno, ona je šetala 10 i više sati da bi se njen sin školovao kao i druga deca - bila je svesna da nema izbora.
Ona se brinula jer su temperature bile sve niže i niže, a ona nije imala drugi način da vodi sina do škole osim peške. Ali, u avgustu 2015. godina desilo se nešto što nikada nije očekivala. Neko je odlučio da njena priča postane javna, te su ovu neverovatnu majku i njenog sina prikazali na jednoj lokalnoj televiziji i upravo to joj je promenilo život!
Video Printscreen
Reportaža o njoj i njenom detetu je objavljena na televiziji, a to je ono što im je pomoglo. Jedan stranac je primetio kako hrabra žena hoda i taj dan se nije završio onako kako je bilo planirano.
Žena po imenu Beki se vozila ka poslu kada je prošla pored Kim i njenog sina i odmah ju je prepoznala sa televizije. Zaustavila se i stala pored njih, a onda im je ponudila nešto što nisu mogli da odbiju. Ona je, naime, odlučila da malenog dečaka svaki dan vozi u školu, a majka nije mogla da odbije ovaj velikodušan gest!
Jedan televizijski prilog je promenio život malenom dečaku i uneo mu sreću i radost u život kada se najmanje nadao.
Po čemu bi ovo trebala da bude interesantna priča. Koliko naše dece pešači svakodnevno i više od 10 km kroz vrleti, šeme, probija snežne nanose i to sami bez roditelja. Svašta. Pišite o njima.