Bilo da je u pitanju blaga nelagodnost pri ulasku u zubarsku ordinaciju ili snažan strah koji izaziva znojenje, drhtavicu ili čak panične napade taj strah jeste stvaran i zaslužuje razumevanje. Ipak, najvažniji korak na putu oslobađanja od tog straha, kao što ističe dr Arthur Weiner u svojoj knjizi The Fearful Dental Patient, jeste da ga prvo priznate sebi. Ne da ga ignorišete, potiskujete, umanjujete ili se stidite. Već da ga jasno, iskreno i hrabro imenujete. Da kažete sebi: Da ja se bojim odlaska kod stomatologa.
Stomatolog Dušan Ostojić za Srećnu Republiku objašnjava kako da prevaziđete strah od zubara.
Zašto je priznanje prvi korak
Zato što dokle god negiramo da se nečega bojimo, ne možemo da se nosimo s tim. Ne možemo rešavati problem koji ne priznajemo. U psihologiji se to zove mehanizam odbrane, kad izbegavamo da pogledamo u lice onome što nas boli, jer mislimo da će to biti lakše. Ali istina je suprotna: kad nešto priznaš, dobijaš moć nad tim.
Možda misliš:
"Ako priznam da se plašim, to znači da sam slab.“
Ali istina je:
Priznanje nije znak slabosti. To je znak hrabrosti i početak promene.
Šta znači "priznati sebi"
To znači da izgovoriš naglas, ili u sebi, u svom dnevniku ili bliskom prijatelju, partneru: „Plašim se zubara. Plašim se bola. Plašim se osećaja gubitka kontrole. Plašim se da će me neko osuditi.“Možda nisi nikada razmišljao do kraja o čemu se tačno radi u tvom strahu. Nije svaki strah isti. Neki ljudi se boje igle, drugi zvuka bušilice. Neki imaju loša iskustva iz prošlosti, dok su drugi odrasli u porodici u kojoj se odlazak kod zubara prikazivao kao nešto strašno. Priznavanjem, počinješ da razumeš svoj strah. A razumevanje je moćno. Strah koji razumeš više ne upravlja tobom.
Zašto se ljudi boje da priznaju
Zato što se boje da će biti:
Osuđeni („Sramota je plašiti se zubara“)
Neshvaćeni („Ljudi to neće razumeti“)
Izloženi („Ako to kažem naglas, biće još gore“)
shutterstock.com/2j architecture
Ali upravo je suprotno: kad to kažeš, oslobađaš se. Umesto da nosiš težinu tog straha sam, možeš podeliti to sa nekim, sa zubarom, psihologom, partnerom. I tada počinje proces ozdravljenja.
Kako izgleda pravi prvi korak
Zastani i razmisli - Kada si poslednji put osetio strah pri pomisli na zubara? Šta je bilo u tvojoj glavi, telu, emocijama?
Napiši to - U dnevnik, na papir, u beleške na telefonu: “Plašim se zubara jer…”
Pričaj o tome - Ako imaš poverenja u nekoga, reci mu. To pomaže da normalizuješ strah i vidiš da nisi sam.
Prihvati emociju - Nemoj se boriti protiv osećanja. Samo reci: „Ok, plašim se. I to je u redu. Mogu da radim na tome.“
Šta se dešava posle priznanja
Ne događa se čudo. Ne nestaje strah u sekundi. Ali počinje promena. Možda prvi put odeš do ordinacije samo da je pogledaš spolja. Sledeći put sedneš u čekaonicu. Treći put obaviš pregled. To je proces ali proces koji ne bi ni počeo da nisi sebi priznao da se bojiš. Zapravo, mnogi ljudi kažu da im je priznanje straha donelo olakšanje. Kao da su skinuli težak ranac koji su godinama nosili. Ako čitaš ovaj tekst i prepoznaješ se znaj da si već na pravom putu. Znaš za svoj strah. Možda ti je teško da ga kažeš naglas, ali znaš da postoji. I to je više nego dovoljno za prvi korak. Strah je deo tvoje priče ali ne mora da bude kraj. Priznaj ga. Zagrli ga kao deo sebe. I polako, ali sigurno kreni da ga menjaš. Rešenje postoji, milioni ljudi su ga prebrodili, zašto ne bi i ti?
Komentari (0)